Postoji trenutak koji dobro poznajem, jer mi ga često pričaju.
To je kad netko prvi put doista otvori svoje račune. Sve zajedno. Ono što ima, ono što duguje, bez daljnjeg okolišanja.
I prije nego što uopće pogleda broj, prođe mu jedna misao.
„Nadam se da to nitko neće vidjeti.“
Ne „nadam se da je broj visok“. To dolazi poslije.
Prvo dolazi strah da nas gledaju.
Obično se, kad se govori o privatnosti u aplikaciji, govori o podacima. Poslužitelji, lozinke, enkripcija. Tehničke stvari, važne, o kojima sam već pisao drugdje.
Danas želim govoriti o drugoj polovici privatnosti. Onoj koja ne stanuje u poslužiteljima.
Onoj koja stanuje u želucu onoga tko otvara aplikaciju.
Pravi strah nije neuspjeh. Nego da nas vide kako ne uspijevamo
Napravit ću jednu distinkciju, jer je po meni srce svega.
Neuspjeh je dio života. Loš mjesec, dug koji pritišće, projekt koji nije uspio, ušteđevina tanja nego što bi htio. Događa se svima. To znamo.
Ali postoji i druga stvar, i boli puno više od prve.
Biti viđen dok ne uspijevamo.
To nije isti strah. To je drugi, stariji, društveniji. To je strah od osude. Onaj zbog kojeg stišavamo glas kad na večeri netko pita „a koliko ti zarađuješ?“. Onaj zbog kojeg novac ostaje posljednji pravi tabu — više od seksa, više od zdravlja.
Pričamo si da je to pitanje odgoja, diskrecije. Dijelom je istina.
Ali ispod se često krije nešto ogoljenije: strah da bi drugi, kad bi vidjeli naše stvarne brojeve, pomislili da nismo bili sposobni.
A taj strah ne čeka druge.
Aktivira se i kad je jedini koji bi mogao gledati — alat. Aplikacija. Softver.
Zašto aplikacija za financije dira baš taj živac
Razmisli što od tebe obično traži aplikacija za osobne financije.
Traži da unutra staviš stvari o kojima ne govoriš rado ni s onima koji te vole.
Koliko stvarno zarađuješ, ne koliko daješ do znanja.
Koliko si stavio po strani. Ili koliko malo.
Onaj dug koji vučeš sa sobom i za koji si se nadao da si ga već zatvorio.
Trošak kojeg se pomalo sramiš, koji bi ponovio isti, ali bi radije da ga ne moraš objašnjavati.
Na papiru su to podaci. U praksi su to komadi tebe.
I onda se dogodi nešto što sam vidio mnogo puta, i što sam osjetio i sâm.
Aplikaciju preuzmeš. Možda je i otvoriš. Onda, u trenutku kad treba upisati prave brojeve, zastaneš.
Ne zato što si lijen.
Zato što je, u dubini, zapisati te brojeve negdje kao izgovoriti ih naglas. A izgovoriti ih naglas, kad se bojiš osude, posljednje je što želiš.
Tako aplikacija ostaje prazna. Ili je napuniš napola, lijepim brojevima, a ne onim neugodnima.
A aplikacija za financije napunjena napola ne služi ničemu. Štoviše, gora je od ničega: daje ti iluziju da vidiš, dok gledaš samo dio koji ti se sviđa.
Ti, vjerojatno, već stižeš s ponekim ožiljkom
O ovome sam napisao cijeli članak, pa ovdje kažem ukratko.
Gotovo nitko ne dolazi do aplikacije za osobne financije kao spokojni znatiželjnik. Dolazi se nakon poneke propale probe: Excel napušten u veljači, ostavljena bilježnica, „laka“ aplikacija koja je brojila kave, ali ti nikad nije rekla gdje si zapravo.
Tim pokušajima dajem ime: tko se ukrcava, već je jednom doživio brodolom.
A svaki brodolom ostavlja istu misao pod kožom: „ja sam taj koji nije sposoban“.
Eto. Ako već krećeš s tom misli, ideja da bi sada aplikacija mogla zabilježiti tvoju nesposobnost — vidjeti je, arhivirati, možda je pokazati nekome — ne potiče te da pokušaš ponovno.
Potiče te da zatvoriš aplikaciju i više ne misliš na to.
Sram ovdje nije emotivni detalj. On je praktičan zid. On je razlog broj jedan zašto ljudi nikad ne pogledaju svoje račune.
A takav zid ne rušiš dodatnom funkcijom. Rušiš ga uklanjajući oko kojeg se osoba boji.
Što smo uklonili, namjerno
Kad smo osmišljavali Cashfulness, ovo nam je bilo pred očima od samog početka.
Nije bilo dovoljno zaštititi podatke. Trebalo je ukloniti osjećaj da te netko gleda.
To su dva različita posla. Prvi je tehnički. Drugi je psihološki. Uhvatili smo se u koštac s oba, a drugi prolazi kroz vrlo konkretne izbore.
Prvi: ne pitamo te tko si.
Da bi koristio Cashfulness, registriraš se nadimkom. Kakvim god želiš — „Kapetan“, „Jedro“, bilo koje izmišljeno ime — plus e-mail i lozinka.
Ne tražimo ime. Ne tražimo prezime. Nikakav OIB, nikakav datum rođenja, nikakva adresa, nikakav broj telefona.
Ovako rečeno zvuči kao birokratski detalj. Nije.
Znači da brojevi koje upisuješ u aplikaciju nisu prikvačeni za stvarnu osobu koja jesi. To su računi jednog nadimka. Ti znaš da je iza njih tvoj život; za sustav, to je „Kapetan“ s računima.
To nije anonimnost da se sakriješ od svijeta. To je anonimnost da ti skine teret s leđa dok pišeš.
Ogromna je razlika između zapisati „imam 4.000 eura duga“ pod svojim imenom i prezimenom, i zapisati to kao koordinatu broda koji se zove kako ti hoćeš.
Brojevi su isti. Teret nije.
A dokumenti? Tamo je brava još čvršća
Postoji i druga razina, za najosjetljivije stvari.
U Cashfulness možeš, ako želiš, učitati dokumente: izvod s računa, režiju, ugovor, policu. Teška roba, puna tvojih podataka.
Ti se dokumenti zaključavaju na tvom uređaju, još prije nego što krenu. Ključ nastaje od tebe i nikad ne napušta tvoj telefon ili tvoje računalo.
Na našim poslužiteljima ti su dokumenti blok digitalnog šuma. Nečitljiv.
Ne možemo ih čitati mi koji smo aplikaciju izgradili. Ne može ih čitati onaj tko upravlja poslužiteljima. Ne bi ih mogao čitati ni napadač koji bi sutra provalio u naše sustave.
To je tehnički dio, i ima ime — end-to-end enkripcija — o kojem sam napisao poseban članak, bez žargona, jer zaslužuje svoj prostor.
Ovdje me zanima nešto drugo.
Zanima me što ta brava znači za želudac, a ne za poslužitelje.
Znači da najneugodniji dokument koji bi mogao učitati — izvod s računa iz najgoreg mjeseca tvog života — neće vidjeti nitko. Doslovno nitko osim tebe.
Ne zato što smo obećali da ga nećemo gledati.
Zato što smo si, namjerno, oduzeli mogućnost da ga gledamo.
„Ni mi“: dio koji najviše vrijedi
Dolazim do točke koja, po meni, čini razliku između obećanja privatnosti koje umiruje i onoga koje doista oslobađa.
Mnoge aplikacije kažu: „tvoji su podaci sigurni, nećemo ih dati nikome“.
To je obećanje usmjereno van. Prema drugima: oglašivačima, tvrtkama, zlonamjernicima.
Ali sram, rekao sam ti, ne čeka druge. Aktivira se i pred samim alatom. I onda je obećanje koje doista vrijedi jedno drugo, i usmjereno je prema nama samima, dakle prema onima koji su aplikaciju izgradili:
ne osuđujemo te. Ne možemo. I prije svega ne želimo.
Nigdje ne postoji osoba iz našeg tima koja gleda tvoje račune i misli nešto o tebi.
Ne postoji sustav koji ti, iza kulisa, daje ocjenu, svrstava te u razred, uspoređuje te s prosjekom drugih da ti kaže gdje se nalaziš.
Ne stižu ti notifikacije koje te prekoravaju. Nikakvi crveni zasloni, nikakvo „trošiš previše!“, nikakav glasić koji drži prodike. Ono malo što ti aplikacija piše smireno je i u tvojoj službi — a kad ima nešto vrijedno pogleda, kažem ti to s mirom i, gdje mogu, s izlazom.
Ne postoji bodovni sustav „dobrog štediše“ koji treba penjati, nikakve medalje, nikakve ljestvice. Ta roba — zovu je gamifikacija — pretvara tvoj novac u đačku knjižicu. A đačka knjižica upravo je ono oko koje osuđuje, vraćeno u aplikaciju na stražnja vrata.
Cashfulness ti ne daje ocjene.
Daje ti koordinatu.
Koordinata te ne osuđuje. Samo ti kaže gdje si.
Zašto je to i etičko pitanje, ne samo psihološko
Mogao bih se zaustaviti na psihologiji: ukloniti sram znači da koristiš aplikaciju, koristiti aplikaciju znači da vidiš račune, vidjeti račune daje ti mir. Sve istina, i bilo bi dovoljno.
Ali ispod je etički izbor, i želim ga reći eksplicitno.
Aplikacija koja vidi tvoje brojeve i poznaje te po imenu ima moć nad tobom. Može ti nešto prodati u pravom trenutku. Može te gurnuti prema proizvodu jer na njemu zarađuje. Može te, makar samo, natjerati da se osjećaš promatranim — a tko se osjeća promatranim, troši, bira, živi drukčije.
Mi tu moć ne želimo.
Ne zato što smo bolji od drugih. Zato što takvu moć, prije ili poslije, netko upotrijebi. A jedini ozbiljan način da je ne upotrijebiš jest nemati je.
Zato ne prodajemo financijske proizvode i ne naplaćujemo proviziju na ono što radiš sa svojim novcem. Broj koji vidiš nama ne donosi ništa, ni u jednom smjeru: bio visok ili nizak, nama je svejedno.
Postoji ipak jedna stvar koju ti želim reći prije nego što je sam otkriješ, jer transparentnost malo vrijedi ako stigne prekasno.
Postoje, i postojat će, poveznice prema prilikama za uštedu — usporedbe računa za režije, usluge zbog kojih manje plaćaš stvari koje ionako već plaćaš. Ako slijediš jednu od tih poveznica i na kraju nešto ugovoriš, mi možemo dobiti naknadu.
Pišem ti to ovdje, na vidjelu, umjesto na dnu stranice s uvjetima.
Onda je pravo pitanje: nije li to točno ona moć za koju sam rekao da je ne želimo?
Ne, i sva razlika stane u jedan redak: tvoji podaci ne izlaze odavde. Nikada. Ni s kim.
Ne šaljemo tvoje brojke onome tko je s druge strane poveznice. Ne govorimo mu koliko trošiš, koliko imaš, kakve račune držiš. Ne prosljeđujemo mu tvoje ime — koje nam, uostalom, nisi ni dao.
Poveznica je putokaz, a ne okretna vrata. Stoji tamo, ti odlučuješ hoćeš li je pogledati. Ako je slijediš, stižeš na stranicu koja nije naša i ti sam upisuješ svoje podatke, ako želiš, znajući kome ih daješ. Ako je ne slijediš, nije se dogodilo ništa i nitko to nije zabilježio.
Crta koju ne prelazimo je ta: zaraditi tako da ti nešto pokažemo jedno je, zaraditi tako da prodamo tebe nešto je drugo. Prvo radimo na sred bijela dana. Drugo ne, i to nije obećanje o ponašanju: nego to da tvoji podaci, jednostavno, ne postoje da bi se prodali.
Oduzeti sebi mogućnost da te osuđujemo i da to iskoristimo — isti je izbor, gledan s dvije strane.
S tvoje strane zove se dostojanstvo: tvoji brojevi su samo tvoji.
S naše se zove poštenje: vezali smo si ruke prije nego što smo mogli pogriješiti.
Jedna večer s Markom
Uzet ću primjer, jer je jasniji od tisuću rasuđivanja. Detalji su izmišljeni, ali scenu sam vidio desetke puta.
Marko ima 41 godinu. Izvana djeluje sređeno: posao, obitelj, kuća. Iznutra, oko novca, ima čvor koji ne razvezuje godinama.
Ima 9.000 eura na računu i ne zna baš je li to puno ili malo. Ima stambeni kredit, kredit za auto, i dvije-tri male rate koje radije ne zbraja zajedno, jer mu zbrajanje zajedno stvara tjeskobu.
Jednom je probao jednu aplikaciju. Kad je došao trenutak da upiše pravi dug, zatvorio ju je. Rekao si je „poslije ću razmisliti“. Nije više razmislio.
Poanta nije bila broj. Poanta je bila da mu se zapisati ga činilo kao priznanje. Kao povjeriti nekome „eto, loše sam upravljao, evo ga crno na bijelo“.
Te večeri, s Cashfulnessom, događa se nešto drukčije.
Registrira se kao „Marko41“ — ne kao Marko Horvat. Počinje slagati komade: račun, ostatak stambenog kredita, kredit za auto, i da, i tri male rate, jer tamo ga unutra ionako nitko ne vidi.
Zapisuje ih sve.
Prvi put nakon godina, stavlja ih na isto mjesto. I dok ih zapisuje, nema glasića koji ga prekorava, nema crvenog koje bljeska, nema osjećaja da netko, negdje, o njemu vodi bilješke.
Postoji samo broj koji, polako, poprima oblik.
Na kraju je njegova neto vrijednost niža nego što se nadao. Ali nije udarac kojeg se bojao.
To je, začudo, olakšanje.
Jer istinit broj, čak i kad je manji, teži puno manje od magle koja je bila prije. I jer ga je Marko, napokon, mogao pogledati a da ga nitko nije gledao dok to čini.
Te večeri Marko nije sredio svoje račune. Trebat će vremena.
Napravio je nešto manje i važnije: prestao se bojati otvoriti ih.
Smisao, na kraju
Radikalna privatnost Cashfulnessa — nadimak, nikakvo ime i prezime, dokumenti koje ne možemo čitati, nikakva osuda, nikakva đačka knjižica — obično se pripovijeda kao tehničko i etičko pitanje. I jest. Cijeli okvir napisao sam u glavnom članku o privatnosti, ako želiš obje razine u cijelosti.
Ali razlog zbog kojeg nam je do toga bilo stalo do te mjere ljudskiji je od toga.
Ne možeš imati mir sa svojim novcem ako se bojiš svog novca.
A često se ne bojiš novca samog po sebi. Bojiš se onoga što će drugi — ili alat, ili ti sâm pred ogledalom — misliti o tebi kad brojevi budu tu, otkriveni.
Ukloniti taj strah nije dodatna usluga. To je uvjet da sve ostalo funkcionira.
Tvoji brojevi su samo tvoji.
Nitko ih ne osuđuje.
Ni mi.
I odatle ih, napokon, možeš pogledati.
— Vittorio