Postoji pitanje koje uvijek dolazi odmah poslije drugog.
Prvo se pitaš, koliko mjeseci pokrića držati po strani — tri, šest, taj broj kod kojeg mirno spavaš ako ti se sutra zaustavi prihod. O tome sam pisao u posebnom tekstu i tu se pitanje završavalo.
Ali u stvarnom životu, čim odlučiš koliko, odmah se pojavi drugo: gdje ih staviti?
Utvrdio/utvrdila si da ti treba, recimo, 10.000 € jastuka za hitne slučajeve. Dobro. Ostaju nepomično na tekućem računu? Idu na štedni račun? Postoji li nešto bolje, a da ih ne pretvoriš u pravu investiciju?
To je praktično, prizemno pitanje i zaslužuje praktičan odgovor.
Jedna iskrena napomena, koja vrijedi za cijeli tekst: ovo nije finansijsko savjetovanje. Ne govorim ti koji proizvod kupiti, niti u kojoj banci. Dajem ti kriterij za razmišljanje i nekoliko primjera da ga učinim konkretnim. Izbor ostaje tvoj.
Likvidno ne znači "nepomično"
Krenimo od nesporazuma koji pravi štetu.
Mnogi misle da "imati likvidnost" znači jednostavno parkirati novac i to je to. Tekući račun, stanje koje se ne miče, neka vrsta nepomičnog skladišta.
A pošto pomisao na nepomičan novac smeta — s pravom — dešavaju se dvije stvari, obje pogrešne.
Neko drži cijelo svoje pokriće na tekućem računu uz nultu kamatu, a inflacija mu iz njega svake godine tiho pojede komad.
A neko drugi, da ga "ne bi rasipao", ugura ga u investiciju iz koje se onda ne može brzo izvući — a kad dođe nepredviđeno, otkrije da je padobran bio zašiven.
Likvidno ne znači nepomično. Znači dostupno.
Podsjećam te na definiciju, jer je tu sve: likvidan je novac koji možeš iskoristiti u roku od 24 sata, a da ne prodaš ništa drugo. Ne novac koji ništa ne donosi — novac koji odgovara odmah, kad ga pozoveš.
A dobra vijest je da postoje načini da ga držiš dostupnim i da mu istovremeno daš da nešto malo zaradi. Vrlo malo, ali ipak nešto, a da ne izdaš njegovu svrhu. Dovoljno je odabrati pravi alat za pravi posao.
Kriterij koji dolazi prije prinosa
Kad se govori o investicijama, prvo pitanje svih glasi: koliko to donosi?
Za jastuk za hitne slučajeve to pitanje ide na drugo mjesto. Na prvom je drugo: koliko brzo se vraća dostupno i sa kolikom sigurnošću?
Ja to zovem dostupnost.
Za dio pokrića — i samo za njega — dostupnost pobjeđuje prinos. Uvijek. Razlog ćeš bolje razumjeti na primjeru.
Marko drži svojih 10.000 € pokrića u fondu koji donosi 4% godišnje, ali iz kojeg izlazak traje deset dana, a u određenim trenucima se izlazi sa gubitkom.
Dvije godine zarađuje 400 € godišnje i osjeća se pametnim. Zatim, jednog utorka, dođe nepredviđeno: novac mu treba u roku od 48 sati. Fond baš ima loš dan, izlazi sa iznosom 600 € nižim od jučerašnje vrijednosti, a povrh toga mora čekati.
Dvije godine prinosa — 800 € — izgorjele u žurnoj prodaji, plus stres čekanja dok nepredviđeno pritiska.
Pokriće nije mjesto gdje se takmičiš za najviši prinos. To je mjesto gdje kupuješ sigurnost pristupa. Prinos je tu mali bonus koji uzimaš, ako te ne košta dostupnosti. Nikad obrnuto.
Drži to kao kompas za sve što slijedi: prvo koliko je dostupno, zatim koliko donosi.
Tri korpe prema nivou dostupnosti
Umjesto da razmišljamo u proizvodima — koji se mijenjaju, imaju različita komercijalna imena, i nije na meni da ti ih preporučujem — razmišljajmo u korpama. Tri nivoa opadajuće dostupnosti.
Ideja je da cijelo pokriće ne staviš na jedno mjesto, nego da ga rasporediš po tim nivoima, zavisno od toga koliko brzo bi ti moglo zatrebati.
Korpa 1 — Ono što ti treba odmah
Prva korpa je tvoj tekući račun. Trenutan pristup, nula trenja, plaćaš direktno sa njega.
Skoro uvijek ne donosi ništa. I dobro je tako, jer nije tu da bi donosio prinos: tu je da bi bio odmah pri ruci.
Koliko tu držati? Onaj dio pokrića koji bi ti stvarno mogao zatrebati iz dana u dan. Mjesec fiksnih troškova, možda dva. Ne više.
Sve što držiš na računu iznad tog praga ne radi, i uopšte ne treba biti tamo da bi obavljalo svoj zadatak. To je dio koji možeš premjestiti u drugu korpu, a da ne izgubiš ni gram mira.
Korpa 2 — Ono što ti treba za nekoliko dana
Druga korpa je štedni račun bez otkaznog roka: poseban račun na koji parkiraš novac, dobijaš malu kamatu i podižeš kad želiš — bez vezivanja i bez kazni.
Pazi na tu riječ, bez otkaznog roka. Postoje i oročeni štedni računi: nešto viša kamatna stopa, ali novac ostaje zaključan šest mjeseci, dvanaest, duže. Za pokriće je oročeni depozit pola koraka izvan — pripada više trećoj korpi, kojoj ću se uskoro vratiti.
Štedni račun bez otkaznog roka je srce jastuka za hitne slučajeve. Tu bi trebao biti najveći dio tvog pokrića: dostupan za nekoliko dana, odvojen od tekućeg računa da se ne miješa sa novcem za mjesečnu potrošnju, i sa malim prinosom koji barem malo koči inflaciju.
Postoji i psihološka prednost, ne samo finansijska. Držati pokriće na računu drugačijem od svakodnevnog čini ga manje primamljivim: ne vidiš ga u operativnom stanju, ne "potrošiš ga slučajno". Tu je, nepomično i dostupno, ali van dohvata impulzivne potrošnje.
Korpa 3 — Ono što može pričekati još nekoliko dana
Treća korpa je za onaj "spoljašnji" dio pokrića: onaj koji ti realno ne bi trebao u prvih 48 sati nepredviđene situacije, nego kasnije.
Ovdje ulaze vrlo kratkoročni i vrlo oprezni instrumenti.
Mislim na državne obveznice sa kratkim rokom dospijeća — na primjer trezorske zapise, koje u Italiji zovu BOT i koji dospijevaju za nekoliko mjeseci. Ili na fondove tržišta novca: vrlo oprezne proizvode koji ulažu u vrijednosne papire vrlo kratkog dospijeća, iz kojih izlaziš za nekoliko dana.
I dalje su blizu pojmu likvidnosti — imaju dnevnu cijenu, brzo se pretvaraju u gotovinu — ali postoji mali dodatni korak: nekoliko dana čekanja, ponekad malo kolebanje vrijednosti, ponekad trošak ulaska ili izlaska.
Zato ih držim u trećoj korpi, ne u drugoj. I zato ovdje dvostruko vrijedi prethodna napomena: dobro razumjeti unaprijed troškove, rokove i ograničenja svakog od njih. Ovo nije mjesto za improvizaciju.
A onaj oročeni depozit koji sam spomenuo? Pripada ovdje, u ovu korpu, i to samo pod jednim uslovom: da si svjesno prihvatio vezivanje kao cijenu nešto višeg prinosa, znajući da taj dio neće "odmah" odgovoriti na poziv. Ako ga staviš ovdje, stavi onaj dio pokrića koji zaista može pričekati.
Kako se to raspoređuje u praksi
Spojimo tri korpe na primjeru.
Julija je izračunala svoje pokriće: 6 mjeseci, odnosno 12.000 € (fiksni troškovi 2.000 € mjesečno).
Mogla bi ih rasporediti ovako:
Na tekućem računu, otprilike mjesec i po — recimo 3.000 €. To je trenutni jastuk koji ublažava udarac u prvim satima.
Na štednom računu bez otkaznog roka, najveći dio — 7.000 €. Dostupan za nekoliko dana, odvojen, sa malim prinosom koji djeluje protiv inflacije.
U trećoj korpi, preostalih 2.000 € u vrlo kratkoročnim instrumentima ili u svjesno prihvaćenom vezivanju — dio koji joj iskreno ne bi trebao u prvim danima.
Ovi brojevi nisu formula. Oni su jedan način, Julijin način. Tvoja vlastita kombinacija zavisi od toga koliko je vjerovatna u tvom životu munjevita nepredviđena situacija u odnosu na onu koja ti daje nekoliko dana upozorenja: ko ima stabilan prihod, može držati manje na tekućem, a više na štednom; ko živi od nepravilnih prihoda, dobro čini ako napuni prvu korpu.
Pravilo, jedino, isto je kao i prije: što je novac "spoljašniji", to bi trebao biti manje dostupan, nikad obrnuto. Spasilački padobran ne parkiraš tamo gdje treba duže vremena da ga otvoriš.
Pokriće nije balast
Postoji misao koju želim ukloniti sa puta, jer je po meni korijen polovine grešaka o likvidnosti.
Ideja da je pokriće balast. Mrtva težina. Novac koji "ništa ne radi" i koji bi, u suštini, bilo bolje uložiti negdje drugdje.
Nije balast. To je vrijeme koje radi za tebe.
Tih Julijinih 12.000 € ne stoje besposleno. Rade najvredniju stvar od svih: kupuju joj vrijeme da reaguje na nepredviđenu situaciju bez glupih odluka. Da ne rasproda dobru investiciju u najgorem trenutku. Da ne prihvati prvi posao koji naiđe samo zato što je nestalo benzina. Da pogleda na problem odozgo, umjesto sa vodom do grla.
Taj "prinos" ne vidiš na izvodu sa računa. Vidiš ga u kvalitetu odluka koje donosiš kad stvari krenu po zlu. I to je vrlo visok prinos — samo što se mjeri u miru, ne u procentnim poenima.
Rečeno to, upravo zato što je pokriće dragocjeno, ne treba ga rasipati u pretjeranoj količini. Držati petnaest mjeseci pokrića "za svaki slučaj", sve na tekućem računu, više nije opreznost: to je dio imovine koji bi mogao graditi tvoju Aktiva+, prepušten propadanju.
Pravo pokriće, držano na pravim mjestima, nije ni preveliko ni nepomično. To je tačno onoliko vremena koliko ti treba, parkirano tamo gdje odgovori kad ga pozoveš.
Šta s tim ima veze Cashfulness
Napomena o tome kako se sve ovo povezuje sa aplikacijom, jer je fer biti precizan.
Cashfulness ti kaže koliko mjeseci pokrića imaš: sama to izračunava unutar brodskog mjesta, dijeleći tvoj likvidni novac sa tvojim fiksnim mjesečnim troškovima. To je jedna od četiri metrike tvog finansijskog zdravlja.
I zna šta je likvidno, a da joj to ne moraš reći: likvidni računi su oni koji se nalaze pod "Aktiva+ likvidna" i "Aktiva− likvidna", dvjema sistemskim kategorijama koje su uvijek tu. To nije oznaka koju postavljaš ručno — sama struktura kontnog plana govori aplikaciji koji novac odmah odgovara na poziv, i odatle izvodi mjesece pokrića.
Ono što si ovdje pročitao — u koje korpe rasporediti te mjesece — sljedeći je korak: izbor koji donosiš ti, van aplikacije, sa svojom bankom i svojim instrumentima. Cashfulness ne prodaje finansijske proizvode, ne usmjerava te prema štednom računu niti prema fondu, nema nikakav skriveni interes u tome gdje parkiraš likvidnost. Daje ti koordinatu, potez je tvoj.
Kad zabilježiš prijenose između jednog i drugog računa — premjestiš, recimo, 7.000 € sa tekućeg na štedni — brodsko mjesto se ne mijenja ni za euro.
To garantuje dvojno knjigovodstvo: svaki pokret zabilježen dvaput, na dvije strane koje se izravnavaju, tako da ništa ne promakne i tvoja imovina ostaje uvijek istinita. Unutrašnji krug između tvojih vlastitih džepova ne čini te ni bogatijim ni siromašnijim, i aplikacija to tačno tako odražava.
Što je, kad malo bolje razmisliš, računovodstveni dokaz koncepta cijelog teksta: premještanje pokrića u pravu korpu ne mijenja koliko vrijediš. Mijenja samo to koliko je taj novac spreman da te brani.
U jednoj rečenici
Odluči koliko mjeseci držati — to je metrika.
Zatim ih rasporedi prema dostupnosti: nužni minimum na tekućem računu, glavninu na štednom računu bez otkaznog roka, najudaljeniji rep u vrlo kratkoročnim instrumentima koje zaista razumiješ.
I zapamti da ništa ne zamrzavaš.
Parkiraš vrijeme. Na mjestu odakle odgovara najbrže, na dan kad ga pozoveš.
— Vittorio