Postoji trenutak koji dobro poznajem, jer mi ga često pričaju.
To je kad neko prvi put zaista otvori svoje račune. Sve zajedno. Ono što ima, ono što duguje, bez daljeg okolišanja.
I prije nego što uopšte pogleda broj, kroz glavu prođe jedna misao.
„Nadam se da ovo niko neće vidjeti.“
Ne „nadam se da je broj visok“. To dolazi poslije.
Prvo dolazi strah da nas neko gleda.
Obično se, kada se govori o privatnosti u aplikaciji, govori o podacima. Serveri, lozinke, enkripcija. Tehničke stvari, važne, o kojima sam već pisao drugdje.
Danas želim govoriti o drugoj polovini privatnosti. Onoj koja ne stanuje na serverima.
Onoj koja stanuje u stomaku onoga ko otvara aplikaciju.
Pravi strah nije pogriješiti. Nego da nas vide kako griješimo
Napraviću jednu razliku, jer je po meni srce svega.
Griješiti je dio života. Loš mjesec, dug koji pritiska, projekat koji nije uspio, ušteđevina tanja nego što bi htio. Dešava se svima. To znamo.
Ali postoji i druga stvar, i boli mnogo više od prve.
Da nas vide dok griješimo.
To nije isti strah. To je drugi, stariji, društveniji. To je strah od osude. Onaj zbog kojeg spuštamo glas kada za večerom neko pita „a koliko ti zarađuješ?“. Onaj zbog kojeg novac ostaje posljednji pravi tabu — više od seksa, više od zdravlja.
Pričamo sebi da je to stvar vaspitanja, diskrecije. Dijelom je tačno.
Ali ispod, često, stoji nešto ogoljenije: strah da bi drugi, kad bi vidjeli naše stvarne brojke, pomislili da nismo bili sposobni.
A taj strah ne čeka druge.
Aktivira se i kada je jedini koji bi mogao gledati — alat. Aplikacija. Softver.
Zašto aplikacija za finansije dira baš taj živac
Razmisli šta od tebe, obično, traži aplikacija za lične finansije.
Traži da unutra staviš stvari o kojima ne pričaš rado ni s onima koji te vole.
Koliko stvarno zarađuješ, a ne koliko puštaš da se vjeruje.
Koliko si stavio po strani. Ili koliko malo.
Onaj dug koji vučeš za sobom i za koji si se nadao da si ga već zatvorio.
Trošak kojeg se pomalo stidiš, koji bi ponovio isti, ali bi radije da ga ne moraš objašnjavati.
Na papiru su to podaci. U praksi su to dijelovi tebe.
I onda se desi nešto što sam vidio mnogo puta, i što sam osjetio i sam.
Aplikaciju preuzmeš. Možda je i otvoriš. Onda, u trenutku kad treba upisati prave brojke, staneš.
Ne zato što si lijen.
Nego zato što je, u suštini, zapisati te brojke negdje isto kao izgovoriti ih naglas. A izgovoriti ih naglas, kada se bojiš osude, posljednja je stvar koju želiš.
Tako aplikacija ostane prazna. Ili je napuniš dopola, lijepim brojkama, a ne onim nezgodnim.
A aplikacija za finansije napunjena dopola ne služi ničemu. Štaviše, gora je od ničega: daje ti iluziju da vidiš, dok gledaš samo dio koji ti se sviđa.
Ti, vjerovatno, već stižeš s ponekim ožiljkom
O ovome sam napisao cijeli tekst, pa ću ovdje ukratko.
Gotovo niko ne dolazi do aplikacije za lične finansije kao spokojni radoznalac. Dolazi se nakon nekoliko propalih pokušaja: Excel napušten u februaru, ostavljena sveska, „laka“ aplikacija koja je brojala kafe ali ti nikad nije rekla gdje si zapravo.
Tim pokušajima ja dajem ime: ko se ukrca, već je jednom doživio brodolom.
A svaki brodolom ostavlja istu misao pod kožom: „ja sam taj koji nije sposoban“.
Eto. Ako već krećeš s tom mišlju, ideja da bi sada aplikacija mogla zabilježiti tvoju nesposobnost — vidjeti je, arhivirati, možda je nekome pokazati — ne mami te da pokušaš ponovo.
Mami te da zatvoriš aplikaciju i da više ne misliš na to.
Stid ovdje nije emotivni detalj. To je praktičan zid. To je razlog broj jedan zašto ljudi nikad ne pogledaju svoje račune.
A takav zid ne rušiš dodatnom funkcijom. Rušiš ga uklanjanjem oka kojeg se osoba boji.
Šta smo uklonili, namjerno
Kada smo osmišljavali Cashfulness, ovo nam je bilo pred očima od samog početka.
Nije bilo dovoljno zaštititi podatke. Trebalo je ukloniti osjećaj da te neko gleda.
To su dva različita posla. Prvi je tehnički. Drugi je psihološki. Uhvatili smo se u koštac s oba, a drugi prolazi kroz vrlo konkretne izbore.
Prvi: ne pitamo te ko si.
Da bi koristio Cashfulness, registruješ se nadimkom. Kojim hoćeš — „Kapetan“, „Jedro“, bilo koje izmišljeno ime — plus e-mail i lozinka.
Ne tražimo ti ime. Ne tražimo ti prezime. Nikakav matični broj, nikakav datum rođenja, nikakva adresa, nikakav broj telefona.
Ovako rečeno zvuči kao birokratski detalj. Nije.
Znači da brojke koje upisuješ u aplikaciju nisu zakačene za stvarnu osobu koja jesi. To su računi jednog nadimka. Ti znaš da je iza toga tvoj život; za sistem, to je „Kapetan“ sa svojim kontima.
To nije anonimnost da se sakriješ od svijeta. To je anonimnost da ti skine teret s leđa dok pišeš.
Ogromna je razlika između zapisati „imam 4.000 € duga“ pod svojim imenom i prezimenom, i zapisati to kao koordinatu broda koji se zove kako ti hoćeš.
Brojke su iste. Teret nije.
A dokumenti? Tu je brava još čvršća
Postoji i drugi nivo, za najosjetljivije stvari.
U Cashfulness, ako želiš, možeš učitati dokumente: izvod s računa, račun za struju, ugovor, polisu. Teška roba, puna tvojih podataka.
Ti dokumenti se zaključavaju na tvom uređaju, prije nego što uopšte krenu. Ključ nastaje kod tebe i nikada ne napušta tvoj telefon ili računar.
Na našim serverima ti dokumenti su blok digitalnog šuma. Nečitljiv.
Ne možemo ih čitati mi koji smo aplikaciju izgradili. Ne može ih čitati onaj ko upravlja serverima. Ne bi ih mogao čitati ni napadač koji bi sutra upao u naše sisteme.
To je tehnički dio, i ima ime — end-to-end enkripcija — o kojoj sam napisao poseban tekst, bez žargona, jer zaslužuje svoj prostor.
Ovdje me zanima nešto drugo.
Zanima me šta ta brava znači za stomak, a ne za servere.
Znači da najneugodniji dokument koji bi mogao učitati — izvod s računa iz najgoreg mjeseca tvog života — neće vidjeti niko. Bukvalno niko osim tebe.
Ne zato što smo obećali da ga nećemo gledati.
Nego zato što smo sebi, namjerno, oduzeli mogućnost da ga gledamo.
„Ni mi“: dio koji najviše znači
Stižem do tačke koja, po meni, pravi razliku između obećanja privatnosti koje umiruje i onog koje zaista oslobađa.
Mnoge aplikacije ti kažu: „tvoji podaci su sigurni, nećemo ih dati nikome“.
To je obećanje okrenuto prema vani. Prema drugima: oglašivačima, firmama, zlonamjernima.
Ali stid, rekao sam ti, ne čeka druge. Aktivira se i samo pred alatom. I zato obećanje koje zaista znači jeste drugo, i okrenuto je prema nama samima, to jest prema onima koji su aplikaciju izgradili:
ne osuđujemo te. Ne možemo. I prije svega nećemo.
Nigdje ne postoji osoba iz našeg tima koja gleda tvoje račune i misli nešto o tebi.
Ne postoji sistem koji ti, iza kulisa, daje ocjenu, svrstava te u razred, poredi te s prosjekom drugih da ti kaže gdje se nalaziš.
Ne stižu ti notifikacije koje te prekorijevaju. Nikakvi crveni ekrani, nikakvo „trošiš previše!“, nikakav glasić koji drži pridike. Ono malo što ti aplikacija piše smireno je i u tvojoj službi — a kada ima nešto da se pogleda, kažem ti to s mirom i, gdje mogu, s izlazom.
Ne postoji bodovanje „dobrog štediše“ koje treba osvajati, nikakve medalje, nikakve rang-liste. Ta roba — zovu je gamification — pretvara tvoj novac u đačku knjižicu. A đačka knjižica je upravo oko koje osuđuje, vraćeno u aplikaciju na zadnja vrata.
Cashfulness ti ne daje ocjene.
Daje ti koordinatu.
Koordinata te ne osuđuje. Samo ti kaže gdje si.
Zašto je to i etičko pitanje, ne samo psihološko
Mogao bih stati na psihologiji: ukloniti stid tjera te da koristiš aplikaciju, korištenje aplikacije tjera te da vidiš račune, viđenje računa daje ti mir. Sve tačno, i bilo bi dovoljno.
Ali ispod stoji etički izbor, i želim ga reći eksplicitno.
Aplikacija koja vidi tvoje brojke i zna te po imenu ima moć nad tobom. Može ti nešto prodati u pravom trenutku. Može te gurati prema nekom proizvodu jer na njemu zarađuje. Može, makar samo, učiniti da se osjećaš posmatranim — a ko se osjeća posmatranim, troši, bira, živi drugačije.
Mi tu moć ne želimo.
Ne zato što smo bolji od drugih. Nego zato što takvu moć, prije ili kasnije, neko upotrijebi. A jedini ozbiljan način da se ne upotrijebi jeste nemati je.
Zato ne prodajemo finansijske proizvode i ne naplaćujemo provizije na ono što radiš sa svojim novcem. Broj koji vidiš nama ne donosi ništa, ni u jednom smjeru: bio visok ili nizak, za nas je isto.
Postoji ipak jedna stvar koju ti želim reći prije nego što je sam otkriješ, jer transparentnost malo vrijedi ako stigne kasno.
Postoje, i postojaće, linkovi prema prilikama za uštedu — poređenja računa za režije, usluge zbog kojih manje plaćaš stvari koje ionako već plaćaš. Ako slijediš neki od tih linkova i na kraju nešto ugovoriš, mi možemo dobiti naknadu.
Pišem ti to ovdje, na vidjelu, umjesto na dnu stranice s uslovima.
A onda je pravo pitanje: nije li to upravo ona moć za koju sam rekao da je ne želimo?
Nije, i cijela razlika stane u jedan red: tvoji podaci ne izlaze odavde. Nikad. Ni kome.
Ne šaljemo tvoje brojke onome ko je s druge strane linka. Ne govorimo mu koliko trošiš, koliko imaš, kakve račune držiš. Ne prosljeđujemo mu tvoje ime — koje nam, uostalom, nisi ni dao.
Link je putokaz, a ne obrtna vrata. Stoji tu, ti odlučuješ hoćeš li ga pogledati. Ako ga slijediš, stižeš na stranicu koja nije naša i ti sam unosiš svoje podatke, ako želiš, znajući kome ih daješ. Ako ga ne slijediš, nije se desilo ništa i niko to nije zabilježio.
Crta koju ne prelazimo je ta: zaraditi tako što ti nešto pokažemo jedno je, a zaraditi tako što prodamo tebe sasvim je drugo. Prvo radimo na vidjelu dana. Drugo ne radimo, i to nije obećanje o ponašanju: tvojih podataka jednostavno nema da se prodaju.
Oduzeti sebi mogućnost da te osuđujemo i da to iskoristimo — to je isti izbor, gledan s dvije strane.
S tvoje strane zove se dostojanstvo: tvoje brojke su samo tvoje.
S naše se zove poštenje: vezali smo sebi ruke prije nego što smo mogli pogriješiti.
Jedno veče s Markom
Uzeću primjer, jer je jasniji od hiljadu razmišljanja. Detalji su izmišljeni, ali scenu sam vidio desetine puta.
Marko ima 41 godinu. Spolja izgleda u redu: posao, porodica, kuća. Iznutra, oko novca, ima čvor koji godinama ne razvezuje.
Ima 9.000 € na računu i ne zna baš da li je to mnogo ili malo. Ima stambeni kredit, kredit za auto, i dvije-tri male rate koje radije ne sabira zajedno, jer mu sabiranje zajedno stvara tjeskobu.
Probao je jednom jednu aplikaciju. Kada je došao trenutak da upiše stvarni dug, zatvorio ju je. Rekao je sebi „razmisliću poslije“. Nije više razmislio.
Poenta nije bila u broju. Poenta je bila u tome što mu se upisivanje činilo kao priznanje. Kao da nekome ispovijeda „eto, loše sam upravljao, evo ga crno na bijelo“.
Te večeri, s Cashfulnessom, dešava se nešto drugačije.
Registruje se kao „Marko41“ — ne kao Marko Rossi. Počinje da slaže dijelove: račun, ostatak stambenog kredita, kredit za auto, i da, i one tri male rate, jer tamo unutra to ionako niko ne vidi.
Upisuje ih sve.
Prvi put nakon godina, stavlja ih na isto mjesto. I dok ih upisuje, nema glasića koji ga prekorijeva, nema crvenog koje treperi, nema osjećaja da neko, negdje, vodi bilješke o njemu.
Postoji samo broj koji, polako, dobija oblik.
Na kraju je njegova neto vrijednost niža nego što se nadao. Ali to nije udarac kojeg se bojao.
To je, začudo, olakšanje.
Jer istinit broj, čak i kad je manji, teži mnogo manje od magle koja je bila prije. I jer je Marko, konačno, mogao da ga pogleda a da ga niko ne gleda dok to radi.
Te večeri Marko nije sredio svoje račune. Trebaće vremena.
Uradio je nešto manje i važnije: prestao je da se boji da ih otvori.
Smisao, na kraju
Radikalna privatnost Cashfulnessa — nadimak, nikakvo ime i prezime, dokumenti koje ne možemo čitati, nikakva osuda, nikakva đačka knjižica — obično se priča kao tehničko i etičko pitanje. I jeste. Cjelovit okvir sam napisao u tekstu o radikalnoj privatnosti, ako želiš oba nivoa u cijelosti.
Ali razlog zbog kojeg nam je bilo stalo do ove mjere ljudskiji je od toga.
Ne možeš imati mir sa svojim novcem ako se bojiš svog novca.
A često se ne bojiš novca samog po sebi. Bojiš se onoga što će drugi — ili alat, ili ti sam pred ogledalom — misliti o tebi kada brojke budu tu, otkrivene.
Ukloniti taj strah nije dodatna usluga. To je uslov da sve ostalo funkcioniše.
Tvoje brojke su samo tvoje.
Niko ih ne osuđuje.
Ni mi.
I odatle ih, konačno, možeš pogledati.
— Vittorio