Postoji pitanje koje često postavim onome ko mi kaže da želi „srediti se“ s novcem.
Da bi uradio šta?
Skoro niko nema spreman odgovor.
Odvojiti, gomilati, doći do određenog broja: to znaju reći. To je kako. Ali da bi uradio šta — razlog zbog kojeg se danas nečega odričeš da bi sutra imao više — skoro uvijek ostaje maglovito.
I bez tog odgovora, gomilanje postaje cilj samo po sebi. Trka bez cilja, u kojoj je broj koji bi bio dovoljan uvijek malo dalje.
Želim pokušati imenovati taj odgovor. Jer vjerujem da postoji, i da je samo jedan.
Ono što zaista kupuješ, kad staviš novac na pravo mjesto, nije više bogatstva.
To je vrijeme.
Valuta koja se ne vraća
Krenimo od jedne neugodne istine, od onih koje obično skrivamo ispod tepiha.
Novac možeš izgubiti i ponovo zaraditi. Pogrešan izbor, kriva godina, investicija koja nije uspjela: boli, ali se oporavi. Račun može ponovo porasti.
Vrijeme, ne.
Sat potrošen se ne vraća. Godina provedena radeći nešto što nisi želio jeste godina koju više nikad nećeš vidjeti. Ne postoji stanje vremena koje možeš dopuniti sljedećeg mjeseca.
Postoji rimski filozof, Seneka, koji je prije dvije hiljade godina napisao nešto što mi je ostalo u glavi. Rekao je da nije tačno da je život kratak: ono što se dešava jeste da ga rasipamo mnogo. I dodao je oštru opasku: braniš svoj novac zubima i noktima, a puštaš da bilo ko odnese tvoje vrijeme, koje vrijedi beskonačno više.
Bio je u pravu tada. Danas je u pravu još više.
Jer tu je preokret koji mijenja sve: mi tretiramo novac kao dragocjenu stvar koju treba gomilati, a vrijeme kao obilnu stvar koja se troši bez brojanja.
Tačno je obrnuto.
Novac je instrument. Vrijeme je dobro.
Šta zaista kupuje nezavisnost
Kad govorim o ekonomskoj slobodi — i kažem ekonomskoj, ne finansijskoj, jer je „finansijska sloboda“ postala natpis pod kojim ti pola interneta želi prodati san o bogaćenju — mislim na nešto vrlo prizemno.
Mislim na sposobnost da biraš kako trošiš svoje vrijeme.
Ne apstraktno. Konkretno, u ovim stvarima.
Vrijeme da kažeš ne.
Posao koji te prazni, klijent koji te ne poštuje, obaveza u koju više ne vjeruješ. Ko je nezavisan može reći ne, a reći ne nečemu znači reći da vremenu koje bi to nešto pojelo.
Vrijeme da čekaš.
Prave prilike gotovo uvijek dolaze u pogrešnom trenutku, i uzimaju se samo ako nemaš žurbe. Žurba je porez koji plaćaš onome ko ima više vremena od tebe. Ko može čekati kupuje bolje uslove u svemu, prosto zato što nije prisiljen uzeti prvo što naiđe.
Vrijeme za ljude, i za ništa.
Vrijeme da budeš s onima koji su bitni. Vrijeme da nešto uradiš dobro umjesto na brzinu. A i vrijeme da ne radiš ništa, bez osjećaja krivice, što je najpotcjenjeniji luksuz koji postoji.
Dobro pogledaj ove tri stvari.
Nijedna nije iznos novca.
Sve su vraćeno vrijeme. Novac je samo sredstvo kojim si ga ponovo kupio.
Gomilanje koje ne kupuje ništa
I tu je tačka na kojoj se mnogi izgube.
Ako je cilj vrijeme, a ne broj, onda te gomilanje kao cilj samo po sebi ne približava ni korak onome što si želio.
Štaviše, često te udaljava.
Poznajem ljude koji su izgradili značajnu imovinu i nisu sebi ponovo kupili nijedan minut. Rade kao i prije, ili više, jer sad ima više toga za upravljati, čuvati, uvećavati. Zamijenili su vrijeme svog života za broj koji raste na ekranu, i taj broj nikad neće pretvoriti nazad u vrijeme, jer dan kad će „biti dovoljno“ ne dolazi: uvijek se pomjera dalje.
Ovo je zamka gomilanja kao cilja.
Imaj na umu razliku koju Englezi prave između to make a living i to make a life: zaraditi za život i napraviti sebi život. To su dvije različite stvari, i mogu se izgubiti iz vida jedna zbog druge. Ima ljudi koji provedu četrdeset godina zarađujući za život toliko dobro da zaborave napraviti sebi život.
Novac, u svemu ovome, nije kriv. On je neutralan.
Postaje zamka tek kad prestanemo pitati se da bi uradili šta ga odvajamo, i počnemo ga gomilati zbog zadovoljstva gledanja kako raste.
Pitanje nije imati više. Pitanje je imati dovoljno — dovoljno prostora da ponovo kupiš vrijeme — a onda potrošiti to vrijeme na stvari zbog kojih si ga i želio.
Imati više od svog „dovoljno“, bez razloga, znači da si vremenom svog života platio broj koji nećeš koristiti.
Slučaj koji sve razjašnjava
Uzmimo primjer, s dvije izmišljene, ali realistične osobe.
Julija je odložila dobar jastuk. Svake godine raste. Da bi ga uvećala, radi šezdeset sati sedmično, putuje duplo više nego što je potrebno, i nema slobodnu subotu ko zna otkad. Ako je pitaš zašto, kaže ti „da bih jednog dana bila mirna“. Taj dan, u međuvremenu, ne dolazi: svaki put kad dotakne cilj, pomjeri drugi dalje naprijed. Mijenja vrijeme — stvarno, sadašnje — za broj o čijoj namjeni još nije odlučila.
David je odložio manje od pola toga. Ali je u jednom trenutku pogledao svoje brojeve i vidio nešto: imao je dovoljno prostora da radi četiri dana umjesto pet. Smanjio je prihod za jednu petinu. I ponovo kupio pedeset dva dana godišnje: jedan dan u sedmici koji je sad njegov. Za djecu, za more, da nešto uradi na miru.
Julija ima više novca. David ima više života.
Za pet godina, Julija će imati veći broj i iste dane provedene u trci za njim. David će imati manji broj i dvjesto šezdeset dana koje je već uživao, i koje mu niko ne oduzima.
Ko od njih dvoje je bolje iskoristio instrument?
Ne postoji odgovor koji vrijedi za sve: možda Julijinom broju taj broj zaista služi za nešto konkretno, i tada je sve u redu. Prava pitanje je drugo: zna li ona, zašto to radi? Ili gomila jer je prestala sebe to pitati?
Razlika između njih dvoje nije koliko imaju.
Jeste li svjesno odlučili u šta pretvoriti ono što imaju.
Zašto treba broj, ne osjećaj
Sad dolazi praktični dio, jer sve ovo ostaje filozofija za kafanskim stolom dok se ne osloni na podatak.
Da bi odlučio ponovo kupiti vrijeme — kao David — moraš znati jednu stvar precizno: koliko stvarno imaš prostora.
Ne po osjećaju. Brojem.
Jer „čini mi se da mi je dobro“ i „čini mi se da si to ne mogu priuštiti“ su dva osjećaja, a osjećaji o novcu se gotovo uvijek varaju. Previše ili premalo, ali se varaju.
Ima onih koji sebe lišavaju vremena iz straha, uvjereni da nemaju prostora, kad ga zapravo imaju napretek.
I ima onih koji ne primjećuju da im je život koji su izgradili pojeo sav prostor, i da taj „radim dan manje“ danas još uvijek ne mogu sebi priuštiti.
U oba slučaja, nedostaje koordinata.
Nedostaje brodsko mjesto, termin koji u navigaciji označava tačnu poziciju broda na karti, u datom trenutku. U ličnim finansijama to je tvoja neto vrijednost: sve što posjeduješ minus sve što duguješ. Ne plata, ne stanje na računu. Tvoja stvarna pozicija, ovdje i sada. (O tome sam opširno pisao ovdje.)
Cashfulness postoji da ti da taj broj, i da ga održava ažurnim dok god ga koristiš.
Pored njega, pokazuje ti koliko si blizu da sebi priuštiš odluku poput Davidove: među koordinatama koje računa je i mjeseci pokrića, koliko mjeseci bi izdržao da se prihodi zaustave, odnosno koliko si vremena već kupio, a da to nisi znao. (Nabrojao sam ih ovdje, te koordinate.)
Ne govori ti treba li raditi dan manje.
Govori ti možeš li, brojem umjesto anksioznošću.
Ostalo je izbor. A dobri izbori se prave gledajući koordinatu, ne osjećaj.
Ni san, ni neprijatelj
Postoji rečenica koja me vodi otkad sam počeo razmišljati o svemu ovome, i ponavljam je ovdje jer je srce svega.
Novac je alat za kupovinu vremena i slobode. Ne san koji se juri, ni neprijatelj protiv kojeg se boriš.
Ko ga juri kao san nikad ne prestaje gomilati, jer je san po definiciji uvijek korak dalje, a u međuvremenu troši vrijeme koje je htio ponovo kupiti.
Ko ga tretira kao neprijatelja — ko živi u odbacivanju novca, u nepovjerenju, u „novac je prljav“ — nije slobodniji, jer se odriče baš alata koji bi mu trebao da ponovo kupi vrijeme.
Nezavisnost je na sredini. U tom smirenom odnosu u kojem koristiš novac za ono što jeste — sredstvo — i držiš pogled uprt u cilj, a to je vrijeme.
Nije stvar u tome imati mnogo. Stvar je u tome imati dovoljno, znati to precizno, i uvijek se sjetiti da bi uradio šta.
Jer na kraju, pitanje od kojeg smo krenuli ostaje jedino koje se broji.
Odvajaš li novac da bi uradio šta?
Ako je odgovor „da imam više“, možda plaćaš vremenom svog života broj koji nećeš koristiti.
Ako je odgovor „da ponovo kupim vrijeme, i potrošim ga na stvari koje volim“, onda si shvatio čemu alat zaista služi.
A znati gdje si — svoju koordinatu, danas — prvi je korak da prestaneš gomilati naslijepo i počneš, svjesno, pretvarati novac u vrijeme.
Ostatak kursa je tvoj.
— Vittorio