Marko je kupio auto prije tri godine.
Platio ga je 30.000 eura. Ako ga pitaš koliko vrijedi, odgovoriće ti „trideset hiljada“ bez razmišljanja.
To je cijena koju pamti. To je cifra s računa, ona koju je vidio kako izlazi s konta.
Ali to nije koliko auto vrijedi.
Kad bi ga Marko sutra stavio na prodaju, taj model, s tom kilometražom, na sajtu polovnih vozila, dobio bi možda 18.000 eura. Možda i manje.
Dvanaest hiljada eura je isparilo za tri godine. Polako, bez tačnog dana, a da mu to niko nije rekao.
Taj tihi pad ima ime: zove se amortizacija.
I razumjeti je — to je ono što razdvaja stvarnu neto vrijednost od naduvane.
Cijena koju platiš i vrijednost koja ostaje dvije su različite stvari
Odmah da razjasnimo termine, jer se cijeli članak vrti oko ove razlike.
Nabavna cijena je koliko si potrošio. To je istorijska činjenica, cifra iz prošlosti. Nikad se ne mijenja: prije trideset godina ili jučer, ostaje ta.
Preostala vrijednost je koliko dobro vrijedi sada, ako bi ga danas morao prodati na tržištu. To je sadašnja činjenica. I stalno se mijenja.
Za većinu dobara koja posjeduješ, ova dva broja se s vremenom udaljavaju.
Auto gubi vrijednost čim izađeš iz salona. Kauč, računar, biciklo, kućni aparat: ista priča. Rade odlično, ali vrijede manje nego što si ih platio, i svake godine vrijede još malo manje.
Amortizacija je upravo to: postepeni pad vrijednosti nekog dobra kroz vrijeme, dok ga koristiš i dok se troši.
To nije pesimistično mišljenje. To je stvarnost tržišta polovnog, koje postoji nezavisno od toga kako se ti osjećaš prema svom autu.
Zašto nabavna cijena naduvava neto vrijednost
Ovdje stižemo do onoga što je važno za tvoje brodsko mjesto.
Podsjetimo se šta je to. Brodsko mjesto — tvoja neto vrijednost — jedna je jedina cifra: sve što posjeduješ, minus sve što duguješ. To je koordinata od koje polaziš za bilo koju odluku.
Sada zamisli da tu koordinatu gradiš računajući dobra po cijeni koju si platio.
Markov auto ulazi sa 30.000. Računar kupljen prije dvije godine za 1.500 ulazi sa 1.500. Kauč iz dnevne sobe i dalje ulazi s onih 2.000 eura iz salona namještaja.
Rezultat je neto vrijednost viša od stvarne.
Ne za malo. Kod porodice s autom, namještajem, elektronikom, ponekom opremom, razlika može vrijediti desetine hiljada eura.
A to su euri koji ne postoje.
Kad bi Marku sutra zatrebala likvidnost i kad bi sve prodao, naplatio bi cifre s tržišta polovnog, ne one iz svojih sjećanja. Razlika se ne materijalizuje u trenutku potrebe: jednostavno, nikad je nije ni bilo.
Ovo je najljubaznija zamka ličnih finansija.
Ne laže te negativnim brojem. Laže te umirujućim brojem. Čini da se osjećaš čvršće nego što jesi, a lažna sigurnost je tačno ona vrsta stvari koja vodi pogrešnim odlukama donesenim s mirnoćom onoga ko vjeruje da ima marginu.
Zato u brodskom mjestu neko dobro važi onoliko koliko vrijedi danas, ne koliko si ga platio.
Auto kupljen za 30.000 eura prije tri godine, koji danas na tržištu vrijedi 18.000, ulazi u računicu sa 18.000.
Manje je laskavo. Ali stvarno je tvoje.
A kuća? Ne pada sve
Do sada sam govorio o stvarima koje se troše. Ali sva dobra se ne ponašaju tako.
Kuća je suprotan slučaj, barem često.
Nekretnina može zadržati svoju vrijednost kroz vrijeme, ili čak rasti, zavisno od zone, tržišta, toga koliko je održavaš. Kuća kupljena za 200.000 eura prije deset godina danas bi mogla vrijediti 230.000. Ili 180.000, ako se kvart promijenio nagore. Zavisi.
Princip je, međutim, identičan: važi trenutna tržišna vrijednost, ne cijena koju si tada platio.
Vrijedi za dobra koja rastu jednako kao za ona koja padaju. Koordinata traži današnju istinu, u oba smjera.
Postoji jedna važna nijansa, i tiče se kuće više od bilo čega drugog.
To što neko dobro vrijedi više ne čini ga dobrom koje radi za tebe.
Kuća u kojoj živiš, čak i ako se na papiru revalorizovala, dok je ti nastanjuješ ne uplaćuje ti ni euro. Naprotiv: traži ti troškove — održavanje, poreze, režije. Ostaje ono što mi zovemo Aktiva−, imovina koja upija novac umjesto da ga proizvodi. O tome sam pisao drugdje, u ovom posvećenom članku, i ovdje se zaustavljam na napomeni da se ne ponavljam.
Drži ih razdvojene, ove dvije ravni. Koliko neko dobro vrijedi jedno je pitanje. Da li ti daje ili oduzima novac dok ga posjeduješ — drugo. Trebaju ti oba da dobro pročitaš svoju poziciju.
Kako ja o tome razmišljam, u praksi
Ispričaću ti kako to vodim na svojoj imovini, jer metoda vrijedi više od bilo kojeg apstraktnog pravila.
Ne tražim preciznost u cent. Tražim poštenje.
Za dobra koja padaju — auto, motocikl, vredniju elektroniku — koristim realističnu procjenu koliko bih dobio kad bih ih prodao sada. Za auto je dovoljno deset minuta na par sajtova s oglasima polovnog: potražiš isti model, istu godinu, sličnu kilometražu, i vidiš po kojoj cijeni se nudi. To je tvoja cifra, zaokružena naniže ako si u nedoumici.
Ne moraš je ažurirati svake sedmice. Auto ne mijenja vrijednost ponedjeljkom. Procjena revidirana svakih nekoliko mjeseci više je nego dovoljna — gest koji se radi s mirom, ne opsesija.
Za kuću je razmišljanje još sporije. Vrijednost nekretnine kreće se kroz godine, ne kroz mjesece. Revizija jednom godišnje, uz pogled na to kako se prodaje u tvojoj zoni, sasvim je dovoljna.
Pravilo koje sam sebi dao je jednostavno: bolja je oprezna procjena ažurirana s vremena na vrijeme nego precizna cifra zamrznuta na dan kupovine.
Blago konzervativna koordinata pušta te da mirno spavaš. Naduvana koordinata te obmanjuje, a obmana prije ili kasnije ispostavi račun.
Šta Cashfulness radi sa svim ovim
Dolazim do toga kako aplikacija ulazi u ovu priču, ostajući precizan oko toga šta je potvrđeno, a šta ne — jer je na ovakvoj temi lako obećati magije koje se poslije ne održe.
Ono u šta sam siguran jeste temeljni princip. Kada zabilježiš neko dobro u Cashfulness, bilježiš ga po njegovoj vrijednosti — i ta vrijednost hrani tvoju neto vrijednost u realnom vremenu, zahvaljujući motoru u dvojnom knjigovodstvu koji stoji ispod. Dobra koja gube vrijednost ulaze za onoliko koliko vrijede sada, ne za koliko si ih platio. To je srce brodskog mjesta, i to je čvrsto.
Postoje zatim, među alatima aplikacije, funkcija po imenu Amortizacije i funkcija po imenu Revalorizacija Imovine. Prva se tiče dobara koja padaju u vrijednosti, druga onih koja rastu — tačno dva smjera o kojima smo govorili.
O tome kako rade u detalje, međutim, radije sam pošten i ne popunjavam praznine maštom.
Ono što ti mogu reći sa sigurnošću jeste metoda, a metoda ne zavisi od toga koje dugme pritisneš.
Drži svoja dobra na poštenoj vrijednosti. Revidiraj tu vrijednost s mirom, s vremena na vrijeme, češće za stvari koje se troše brzo, a rjeđe za one koje se kreću polako. Pusti da tvoja neto vrijednost priča današnju istinu, ne jučerašnje sjećanje.
Ako ti aplikacija pomaže da to radiš s manje truda, utoliko bolje. Ali gest koji vrijedi je tvoj: odlučiti da gledaš stvarnu vrijednost, umjesto one udobne.
Nelaskava istina je ona koja ti treba
Ima nečeg neugodnog u tome da vidiš kako auto koji si platio 30.000 ulazi u tvoju imovinu sa 18.000.
Liči na gubitak. U izvjesnom smislu i jeste — ali to je gubitak koji se već desio, a ne onaj koji izazivaš ti gledajući mu u lice. Bio je tu svakako. Jedini izbor koji imaš jeste da li ćeš ga računati ili ignorisati.
Računati ga košta malu žalost danas.
Ignorisati ga košta pogrešnu odluku sutra, donesenu sa sigurnošću onoga ko vjeruje da ima marginu koju nema.
Brodsko mjesto radi samo ako je istinito. Ljubazna koordinata koja ti govori ono što želiš čuti ne vodi te nikuda: drži te ukopanog tamo gdje vjeruješ da jesi, a to je drugačije mjesto od onoga gdje stvarno jesi.
Dati pravu cijenu svojim dobrima — onu današnju, ne onu iz sjećanja — jedan je od najjednostavnijih i najpoštenijih gestova koje možeš učiniti za svoj mir.
Ne čini te bogatijim.
Čini te informisanijim. A iz stvarne pozicije i teški izbori se donose mirnije.
— Vittorio