Marko je kupio auto prije tri godine.
Platio ga je 30.000 eura. Ako ga pitaš koliko vrijedi, odgovorit će ti „trideset tisuća” bez razmišljanja.
To je cijena koje se sjeća. To je brojka s računa, ona koju je vidio kako izlazi s konta.
Ali to nije koliko auto vrijedi.
Kad bi ga Marko sutra stavio u prodaju, taj model, s tim kilometrima, na stranici za rabljena vozila, dobio bi možda 18.000 eura. Možda i manje.
Dvanaest tisuća eura isparilo je u tri godine. Polako, bez preciznog dana, a da mu to nitko nije rekao.
Taj tihi pad ima ime: zove se amortizacija.
A razumjeti je ono je što razdvaja pravu neto vrijednost od napuhane.
Cijena koju platiš i vrijednost koja ostaje dvije su različite stvari
Razjasnimo odmah pojmove, jer se cijeli članak vrti oko ove razlike.
Nabavna cijena je koliko si potrošio. To je povijesna činjenica, brojka iz prošlosti. Nikad se ne mijenja: prije trideset godina ili jučer, ostaje ista.
Ostatak vrijednosti je koliko dobro vrijedi sada, kad bi ga danas morao prodati na tržištu. To je sadašnja činjenica. I neprestano se mijenja.
Za većinu dobara koja posjeduješ, ta se dva broja s vremenom udaljavaju.
Auto gubi vrijednost čim izađeš iz salona. Kauč, računalo, bicikl, kućanski aparat: ista priča. Rade izvrsno, ali vrijede manje nego što si ih platio, i svake godine vrijede još malo manje.
Amortizacija je upravo to: postupno spuštanje vrijednosti nekog dobra kroz vrijeme, dok ga koristiš i dok se troši.
To nije pesimistično mišljenje. To je stvarnost tržišta rabljenog, koje postoji neovisno o tome kako se ti osjećaš prema svom autu.
Zašto nabavna cijena napuhuje neto vrijednost
Ovdje dolazimo do točke koja je važna za tvoje određivanje pozicije.
Podsjetimo se što je to. Određivanje pozicije — tvoja neto vrijednost — jedna je jedina brojka: sve što posjeduješ, minus sve što duguješ. To je koordinata od koje krećeš za bilo koju odluku.
Sada zamisli da tu koordinatu gradiš računajući dobra po cijeni koju si platio.
Markov auto ulazi s 30.000. Računalo kupljeno prije dvije godine za 1.500 ulazi s 1.500. Kauč iz dnevnog boravka još uvijek ulazi s 2.000 eura iz salona namještaja.
Rezultat je neto vrijednost viša od one prave.
Ne malo. Kod obitelji s autom, namještajem, elektronikom, ponešto opreme, razlika može vrijediti desetke tisuća eura.
A to su euri koji ne postoje.
Kad bi Marko sutra trebao likvidnost i sve prodao, utržio bi brojke tržišta rabljenog, ne one iz svojih sjećanja. Razlika se ne materijalizira u trenutku potrebe: jednostavno, nikad je nije ni bilo.
To je najnježnija zamka osobnih financija.
Ne laže ti negativnim brojem. Laže ti brojem umirujućim. Čini da se osjećaš čvršće nego što jesi, a lažna sigurnost upravo je ona vrsta stvari koja vodi do pogrešnih odluka donesenih mirnoćom onoga tko vjeruje da ima rezervu.
Zato u određivanju pozicije dobro ulazi s onim koliko vrijedi danas, a ne s onim koliko si ga platio.
Auto kupljen za 30.000 eura prije tri godine, koji danas na tržištu vrijedi 18.000, ulazi u izračun s 18.000.
Manje laska. Ali zaista je tvoje.
A kuća? Ne pada sve
Dosad sam govorio o stvarima koje se troše. Ali ne ponašaju se sva dobra tako.
Kuća je suprotan slučaj, barem često.
Nekretnina može zadržati svoju vrijednost kroz vrijeme, ili čak rasti, ovisno o lokaciji, tržištu, tome koliko je održavaš. Kuća kupljena za 200.000 eura prije deset godina danas bi mogla vrijediti 230.000. Ili 180.000, ako se četvrt promijenila nagore. Ovisi.
Načelo je, međutim, identično: važna je trenutna tržišna vrijednost, a ne cijena koju si platio onda.
Vrijedi za dobra koja rastu točno kao i za ona koja padaju. Koordinata traži istinu današnjeg dana, u oba smjera.
Postoji jedna važna nijansa, i dotiče kuću više od svega drugog.
To što neko dobro vrijedi više ne čini ga dobrom koje radi za tebe.
Kuća u kojoj živiš, čak i ako je na papiru dobila na vrijednosti, dok je ti nastanjuješ ne uplaćuje ti ni euro. Naprotiv: traži od tebe troškove — održavanje, poreze, režije. Ostaje ono što mi zovemo Aktivum−, imovina koja upija novac umjesto da ga proizvodi. O tome sam pisao drugdje, u ovom posvećenom članku, i ovdje se zaustavljam na natuknici da se ne ponavljam.
Drži ta dva plana odvojena. Koliko dobro vrijedi jedno je pitanje. Daje li ti ili ti oduzima novac dok ga posjeduješ, drugo je. Trebaju ti oba da dobro pročitaš svoju poziciju.
Kako ja o tome razmišljam, u praksi
Ispričat ću ti kako to rješavam na svojoj imovini, jer metoda vrijedi više od bilo kojeg apstraktnog pravila.
Ne tražim preciznost u cent. Tražim poštenje.
Za dobra koja padaju — auto, motocikl, vrjedniju elektroniku — koristim realističnu procjenu koliko bih dobio kad bih ih prodao sada. Za auto je dovoljno deset minuta na par stranica s oglasima rabljenih vozila: potražiš isti model, istu godinu, sličnu kilometražu, i vidiš po koliko se nudi. To je tvoja brojka, zaokružena nadolje ako si u dvojbi.
Ne moraš je ažurirati svaki tjedan. Auto ne mijenja vrijednost ponedjeljkom. Procjena revidirana svakih nekoliko mjeseci više je nego dovoljna — pokret koji se radi u miru, ne opsesija.
Za kuću je razmišljanje još sporije. Vrijednost nekretnine kreće se godinama, ne mjesecima. Revizija jednom godišnje, uz pogled na to kako se prodaje u tvom kraju, sasvim dostaje.
Pravilo koje sam si zadao jednostavno je: bolja je oprezna procjena ažurirana s vremena na vrijeme nego precizna brojka zamrznuta na dan kupnje.
Blago konzervativna koordinata omogućuje ti miran san. Napuhana koordinata te zavarava, a iluzija prije ili kasnije ispostavi račun.
Što Cashfulness radi sa svim ovim
Dolazim do toga kako aplikacija ulazi u ovu priču, ostajući precizan o tome što je potvrđeno, a što ne — jer je na ovakvoj temi lako obećavati čarolije koje se poslije ne održe.
Ono u što sam siguran temeljno je načelo. Kad zabilježiš neko dobro u Cashfulness, bilježiš ga po njegovoj vrijednosti — i ta vrijednost hrani tvoju neto vrijednost u stvarnom vremenu, zahvaljujući motoru u dvojnom knjigovodstvu koji je ispod. Dobra koja gube vrijednost ulaze s onim koliko vrijede sada, ne s onim koliko si ih platio. To je srce određivanja pozicije, i to je čvrsto.
Postoje zatim, među alatima aplikacije, funkcija nazvana Amortizacije i funkcija nazvana Revalorizacija imovine. Prva se tiče dobara koja padaju u vrijednosti, druga onih koja rastu — točno dva smjera o kojima smo govorili.
O tome kako rade u detalje, međutim, radije sam pošten i ne popunjavam praznine maštom.
Ono što ti mogu reći sa sigurnošću jest metoda, a metoda ne ovisi o tome koji gumb pritisneš.
Drži svoja dobra na poštenoj vrijednosti. Revidiraj tu vrijednost u miru, s vremena na vrijeme, češće za stvari koje se brzo troše, a rjeđe za one koje se kreću polako. Pusti da tvoja neto vrijednost priča istinu današnjeg dana, a ne sjećanje na jučer.
Ako ti aplikacija pomaže da to radiš s manje truda, tim bolje. Ali pokret koji je važan tvoj je: odlučiti gledati pravu vrijednost umjesto one udobne.
Istina koja ne laska ona je koja ti treba
Ima nečeg neugodnog u tome da auto koji si platio 30.000 vidiš kako u tvoju imovinu ulazi s 18.000.
Izgleda kao gubitak. U nekom smislu i jest — ali to je gubitak koji se već dogodio, a ne onaj koji izazivaš ti gledajući mu u lice. Bio je tu ionako. Jedini izbor koji imaš jest hoćeš li ga uračunati ili ignorirati.
Uračunati ga košta malu žalost danas.
Ignorirati ga košta pogrešnu odluku sutra, donesenu sigurnošću onoga tko vjeruje da ima rezervu koje nema.
Određivanje pozicije funkcionira samo ako je istinito. Ljubazna koordinata koja ti govori ono što želiš čuti ne vodi te nikamo: drži te na mjestu gdje vjeruješ da jesi, a to je drugo mjesto od onog gdje si zaista.
Dati pravu cijenu svojim dobrima — onu današnju, ne onu iz sjećanja — jedan je od najjednostavnijih i najpoštenijih pokreta koje možeš napraviti za svoj mir.
Ne čini te bogatijim.
Čini te informiranijim. A iz prave pozicije i teški se izbori donose mirnije.
— Vittorio